kokicenaražnjuušumarkuskrivenom

petak, 06.10.2006.

" POLA SVIJETA KAD PROLAZIM DIŽE NOS I ODMAHUJE GLAVOM. NEKA! KANIM SE JA POSVAĐAT I S OSTATKOM..."

Dragi moji ovah blog se zatvara.. Oni koji će zaista htjeti, znat će gdje me mogu pronaći..
Oni koji ne.. Žao mi je nije Vam dovoljno stalo.. Izgubljeni brat pjesnik, ,pra jednom naći izgibljenu dušu gdje god ona bila..

***

Doviđenja, dragi, doviđenja.
Ljubav, mili, u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
možda novi susret obećava.

Do viđenja, mili, bez ruke i slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Smrt nikad nije bila nešto nova,
ni život nije ništa novije.

ponedjeljak, 17.07.2006.

LOST HOPE

Love is not love which alters
When it alteration finds-
Or bends with the remover
To remove:

Oh´ no- this an ever fixed mark-
That looks on tempests and is
Never shaken


Just be patient Angel,
For the one who crossed your
Way once will come
Again...

Till now was
My soul quiet like the stone on the grave,
Only what it has don, was weeping
In to the
Night…

Misplaced in the world, looking
For new life, the best thing that happened was that-
I found you.

And today,
In this terrifying rainy night
I’m scared yust of one thought:
That we could have newer met.

utorak, 11.07.2006.

Ljubav

Nacrtala sam danas sliku.. Tvoj izgled, tvoje tjelo još uvijek sviježe urezano u pamčenje.
I nisam dugo razmišljala znala sam...
Pa ipak jedna neshvačena misao sklupčala mi se u glavu..
Nije mi dala mira morala sam razmišljati i tada shvatila..
Pod pojmom ljubav, podrazumijevam mješavinu požude, nježnosti i uzajamnog razumijevanja koji me vežu za određenu osobu. Bezvremenska i plodonosna je ljubav između dvoje ljudi samo kad je istovremeno prolazna i jedinstvena.
Nisam voljela taj osjećaj.. Štoviše mrzila sam to saznanje o kakvoj takvoj istini o ljubavi. Noću sjedila i plakala pogleda uprtog u zvijezde. Izložena ničem drugom doli mraku i samoći. Izložena sjećanjima. Htjela sam pronaći nekakvo skriveno značenja u svemu tome, nešto što će mi pomoći da shvatim čemu sve to. Ta bol, ta centrirana bol u meni koju sam osjećala jaču i jaču svakog dana.
Htjela sam završiti sve što ima veze sa ovim svijetom i potražiti bolju sebe na drugom. Pronaći ono što ih toliko traži a tako malo zaista nađe. Osobu za koju ste rođeni da je volite zauvijek. Nažalost ili na sreću ja sam to pronašla no.. I izgubila. Došla sam na ovaj svijet eto kažem s jednim jedinim uzvišenim ciljem, i u zbrci ga izgubila.. Kako lakomisleno od mene ako sam samo na sekundu pomislila da bi moglo biti drugačije. Znam da ću jednom umrijeti, možda sasvim brzo, čudna je smrt ptica ponekad mislim da je slijepa.
(Zar ne vidi da je onaj mladić pred sobom imao najmanje 40 godina)
A do tada voljet ću..
ne znam koga..
ne znam gdje,,,
no uspjet ću..
bit ću sretna jednom..

nedjelja, 09.07.2006.

Metamorfoza

Nešto čudno uvuklo se u moje misli noćas. Neobjašnjivo i plaho.. Pogled.. Tuga..
Saznanje iznad svakodnevnog. Mislila sam do sad da je biti sretan jednostavan proces, doduše dugotrajan poput metamorfoze gusjenice u predivnog leptira, ali ipak jednostavan, onaj kad samo slijediš zadovoljenje svojih snova i želja. Oh kako sam u krivu…
Danas me toliko stvari podsjeća na nju. Toliko gesta nepoznatih ljudi, toliko riječi jednostavno razasutih kroz zube, nepromišljenih, dvosmislenih. Odjednom čuvanje bisera sjećanja oko mog vrata postaje težak posao, kao da su samo gomila tereta koji moram njegovati jer drugačije ne znam. Zaprepastilo me to.. Ostavilo potpuno golu vanjskom svijetu.. Čak su i Bogovi digli svoj davno utihnuli glas, umiješali svoju nevidljivu ruku u bezvremenski san u ovoj jedinstvenom danu. Razbacane mrvice na stolu podsjetile su me na otoke na našem Jadranu. Jedan na tvoj otok. Tvoj dom. Na korčulansku sliku koju ne zaboravljam. Sinoć sam se prepustila ritmovima, sinoć sam uživala u alkoholu, sinoć mi ništa nije moglo zasititi. Vijorenje kose jedne djevojke, podsjetilo me na lakoću koja se nalazi u tvojem tijelu. Podsjetilo na drhtaje tvog srca rano ujutro. Podsjetilo na nevine i nehotične dodire na plaži. Uz šum mora, uz sunce, uz ljeto.
Danas se i nebo priklonilo mom raspoloženju. Izmjenjuju se kiša i sunce. Izmjenjuje se radost i tuga. Zatvaranje latica i miris ruža. Pjev ptica i neugodna tišina. Sve u ovom danu ima tvoj prizvuk. A znam da odlaziš. I ne ćeš se vratiti kao što si obećala, pa ipak isto tako znam da sam previše tražila u tvom obećanju. Držala sam se prečvrsto one: obećanje se mora održati. Držala sam se tvojih riječi kao konopa za spašavanje, što i jesu bile u osamljenosti koja me okružila. Prijatelje imam no meni nedostaje ljubav. Imam i mačku no meni nedostaje ljudska toplina. Posjedujem i tračak nade no meni je ona potrebna u cijelosti. U mojoj se duži sadrži tuga no ja bih pomahnitalost zaigranog djeteta. Imam Grofa V. kao čitaća mojih redova duše, suputnika kojeg sam susrela tek tako.. Imam je prečvrsta riječ, bolje rečeno da ga ipak samo osjećam. Ali iskreno govoreći htjela bih da zaista postoji uz mene.
Nešto čudno uvuklo se u moje misli sinoć. I nisam si htjela priznati sve do sad da to nema nikakve veze sa odlaskom sunca i otvaranjem vrata moje sobe. Da nema nikakve veze sa lelujanjem zavjese na vjetru, ili šuma lišća u krošnjama obližnjih stabala. To nešto neopisivo samo je tračak ljubavi, one iste koja mi nedostaje.

Tišina..
Mrak..
Netko je već davno ugasio svjetlo..
Pitam se,
koliko još vremena treba proći
dok se ne udostojim upaliti novu svijeću..
San nikako da dođe..
Sunce je naravno bez napora
zaklopilo svoje oči..
Mjesec i zvijezde
Vladaju nebom.
Huk sove..

Da, zaista bilo je smrti ove noći…
Moj san…
Odlazi u nepovrat.

nedjelja, 02.07.2006.

Osvanuo je neki nadasve tmuran dan. Potpuno ne tipičan za ovo doba godine. Teški oblaci vladali su nebom, bilo je samo pitanje vremena kada će iz njihovih tužnih očiju poteći suze.
Nisam se nadala ničemu danas. Jer pričam o ovom jutru. Probudila me poruka jednog prijatelja, suputnika, jedne sjene koja je uvijek u mojoj blizini. A ja, ja sam mislila…Da…

Ne znam zašto. Ponovno sam u mislima nosila san, nisam ga mogla zahvatiti u cjelini, nisam htjela znala sam da bi me odveo u još veće visine, a razbio o stijenu, o trnovito tlo prije nego bih se uopće snašla.
U pozadini glazba, grupe Vangelis i Enigme. Kuća je pusta. Nema glasova, nema lupanja šalicama, nema zvukova koraka po stepenicama koje vode do drugog kata. Sama sam, potpuno sama.
Ustala sam iz kreveta, otišla na balkon u pidžami, i gledala u smjeru dolaženja oblaka. Hladan vjetar jedini mi je to jutro dotaknuo lice i udahnuo novi život.

******

Prijatelj je već otišao svojim putem…

srijeda, 28.06.2006.

ANĐEO DALMACIJE

Sjedim u svojoj sobi okružena raznim predmetima kojima ne znam više definirati ime..
Nakon toliko dana konačno sam kod kuće.. Uživam u tihoj glazbi koja dopire iz CD-playera.
Pišem ovo njoj.. Jednoj bezvremenskoj ljepoti koja nikada nije skrivala niti bila na odmet
Onima željnima trunke osmjeha, s njenih predivnih usana.
Anđeo Dalmacije…





Dugo je vremena Nina nosila svoj križ. Živjela životom svjetla i strasti da im ipak nije posve pripadala. Njene najveće radosti, njen osmjeh u zoru njena podatnost ljubavi i pripadnosti, bijahu nebrojeno mnogo puta ubijeni. Nakon svega toga njen je duh obitavao zarobljen u očima, sila vidljiva samo onima koji su znali kako je gledati.
Njenim je životom upravljala moć borbe , moć nadanja, još uvijek su joj ljudi s kojima je dijelila sve bili izgubljeni i tuđi kao što je i ona njima zapravo bila tuđa..
Budilo se novo jutro na otoku sunca, a Nina je jedva u tako predivnom trenutku primijetila nestajanje sijena.
Snažna duhom, divna tijelom a predivna očima i tugom u svakoj riječi i svakom pokretu.
Ona je jedna od onih bića na zemlji za koje bi se zaista s pravom tvrdilo da ih život nije poštedio ničega.
Od jednog nemilog događaja morala je brinuti sama za sebe. Nikog nije bilo da ju dočeka jutrom. Stajala je uspravno i prkosila nemirnosti pučine. Naučila je unutar sebe biti posve sama i taj osjećaj usamljenosti i nemarnosti drugih bića istinski za nju, postajao je sve nadmoćniji te je NJENA nadmoć nad njenim osjećajima bivala sve manja.
Svijet ju je uhvatio nekakvom nevidljivom igrom i sad je ona, zarobljena u labirintu strahova, bila sama sebi i lanac i teret.
Neobičnim i bolnim putovima stigla je do spoznaje da cijeli svijet ne zastaje na trenutak kad ne na Zemlji pojavi nova rana, nova jama novi kovčeg u koji je položena ljubljena slika. Ona je postala jedno sa velikom strašću plemenitom i očaravajućom. Strast koju posjeduju vile za vrijeme punog mjeseca no ni one tako punu i očaravajuću ko Nina. Pa ipak, nađena u toj strasti, Ninu je mučio strah, onaj strahovit i tjeskoban strah, strah GUBITKA.
« Ne želim voljeti ni malu kutijicu jer me strah da ću ju izgubiti»

Jedne sam se večeri potpuno nenamjerno našla u tom DISCU. Čim sam je vidjela imala sam želju progovoriti njenim jezikom, imati mogućnost razgovora s anđelima da je upitam za ime. Kad bi razgovarala s nekim a ona prolazila moj je glas poprimio drugačiji oblik drugačije značenje imale su riječi sve je bivalo podatno njoj.
Nina se kretala plesnim podijem neobičnom lakoćom. Njeno tijelo savijalo se u ritmovima glazbe jednako gipko kao što se travka povija povjetarcu. A onda u toj zamišljenosti i gledanju Anđela kako se kreće među običnim smrtnicima mene je obuzela nevjerojatna sila. Kao da je u blizini mene potomak LJUBAVI.
No više od svega njen Anđeoski pogled bio je ono što je obuzelo moje misli.
Toliko tuge, bola, ljubavi, sreće, razočaranja, pitanja bilo je sažeto u jednom jedninom pogledu.
Znala sam da je ne smijem dotaknuti nisam smjela poremetiti te svršene treptaje u vječnosti svojom nesavršenosti. Nisam dosegla ovakve visine već dugo, do sada je moj put bio ravan, bez žeđi bez uzdignuća. Htjela sam se samo nadati ništa više. Sastavljati u mislima slike i čuvati ih kao kap na dlanu.
Prepoznala sam je. Sad znam tko je. Sad znam kao je predivno ono što nitko ne može imenovati.



Izlazilo je sunce i Nina je razgovarala sa mnom. Gledala sam je ravno u oči. Ovo je bila moja zadnja noć koja se sporo pretvarala u dan. Svaka riječ tisuću značenja, željela sam joj dati tu sigurnost koju je tražila pogledom po pučini. Nina se nasmijala. To je bio najljepši zvuk od sveg na ovom svijetu što zbori istinu.
Morala sam ići, ovih šest dana prošlo je prebrzo, čekao me dalek put kući.
«Daj mi ruku» rekla je, dok smo sjedile izložene prvim zrakama sunca.
«Molim te daj mi ruku»
Primila sam je za ruku na što me ona privukla k sebi i poljubila.
Nisam htjela ništa više od toga ni u jednom trenutku. Moje je san bio ispunjen.

***

Sretno anđele. Čuvaj se. Svijet ne zna uvijek prepoznati ljepotu i čistoću poput tvoje.

ponedjeljak, 19.06.2006.

ZOV ODLASKA

Zastala sam na trenutak i osluhnula svijet što se okreće neuhvatljivom brzinom..
Uz uzburkana mora i vjetrove koji, svaki na svoj način ne mogu nestati našla sam mir..
Na tren ali ga ipak našla..
Ništa nije novo osluhnulo moje biće i ništa novo nije se ujedinilo sa osjećajem koji nazivaju humanim. Novi rezovi na mojim rukama već su zacijelili a oni u srcu i duši samo su potvrdili svoju bol i način na koji ih neki izvjesni ljudi uspiju izvući na površinu. Bolnije i očitije no ikad.
I.
Tisuće sam puta poželjela da se sa mojim bićem stopi neka nevidljiva vanvremenska sila i da me povede na putove o kojima ne mogu ni sanjati. Nešto što će uspjeti zadovoljiti moju dušu vječnog tražitelja novih plemenitih istina o kojima nam je samo maštati..
Niša se zaista ne može novim nazvati u mom životu.. Ljudi dolaze i odlaze.. Lomljivo, krhko i nesnosno.. No takav je život svih onih koji ne mogu pronaći smisao.
Danas sam popila dvije tablete više no što bi trebala. Dakle sveukupno tri. Bilo mi je taman za dan kakav me očekivao. Ne shvaćam kako neki tako nebitni dijelovi našeg života mogu utjecati na ljubav među ljudima koji bi vas trebali voljeti zauvijek. Bez obzira na sve.. pitam se da li je to uopće moguće.. Po glavi mi se motaju bolesne misi koje ne razumijem a iskreno ni ne pokušavam ih shvatiti. Zbog gomile iracionalnih osjećaja i snova odlučila sam svemu napraviti KRAJ! Zauvijek. Pa zar je potrebno svo ovo natezanje. Ovo je polagana smrt. Strpaju te u određene kućice i okvire unutar kojih bi se trebao odvijati tvoj razvoj tvoje izrastanje u samosvjesnu osobu, biće koje odlučuje samo o sebi.
Ako tužitelj donese osudu optuženik se mora braniti. No ja znam da će moja kazna biti veća od krivnje da će se moj svijet rasuti. Borim se. Ne odustajem ali čemu?
Tražim ostatke hrane ljubavi tražim misli koje će me dići do uobičajenih svrsishodnih visina i upotpuniti sve ovo.
II.
Pogledala me pogledom mržnje. Što sam joj trebala reći:
Ovisna sam o njoj kao o čokoladi. Stalno želim biti oko nje. «Glupo sam pseto a ti me udaraš jer misliš da će me to podići. Zapravo zaista želim da što prije odem. U beskraj u vječnost.
A nemam više ništa za reći. Jezik mi je zapeo među zubima u nadi da ako kažem još samo to da ćeš mi ponovno reći da me voliš. Sama od sebe. Mama zar je to zaista tako teško?»
III
Sa mnom rade kao s odbačenim. Odlazim doma. Mjestom koje zapravo moram zvati domom jer nemam ni jedno drugo. Bacila bi se najradije u krevet i plakala. No nemam luksuz to dopustiti. Nemam luksuz da postanem slaba na taj način.
Ako se ubijem imat ću više šanse za preživjeti. Ondje gdje ima dosta ovakvih popit mene.
To je sve samo stvar tuge i razlomljenih snova.
Takve odluke ipak ostavljam nekom drugom.

subota, 03.06.2006.

PRAVO NA IZBOR

To je popodne bilo kao savršeno za bijeg: ljudi su grčevito stezali sreću za vrat da im slučajno ne pobjegne, čak je i Bog zaboravio na svoju djecu. U mojim bezosjećajnim i hladnim očima pojavile su se suze. Cijelo tijelo bilo mi je prožeto osjećajem bezvrijednosti. U zadnje vrijeme to se odgađa prečesto. 2. lipanj baš i nije bio onakav dan kakvim sam ga zamišljala.

Profesor je objašnjavao nešto o fotosintezi dok se moja glava polako spuštala prema klupi. Nisam mogla naći ni jednu sretnu misao pa da poletim kao Petar Pan. Proteklih tjedan dana gotovo da nisam spavala htjela sam samo da uspijem i ništa više. Propustila sam još jednu priliku i sad je slika o meni ponovno bila vraćena na staro. Što sam duže razmišljala o svojoj nesreći to su mi više u glavu dolazile i tuđe te se moj empatijski sustav probudio do kraja te me počeo boljeti svaki živi dio. Nisam više mogla izdržati. Morala sam prošetati. Izašla sam iz učionice i uputila se stepenicama u prizemlje. Teta Piroška mi je uputila blag i pogled i popratila ga osmijehom od uha do uha. Da joj uzvratim isto moje je tijelo potrošilo svaki i najmanji dio volje. Otvorila sam škripava vrata i otišla na kišu. Zaželjela sam se snova, zaželjela sam se istine, zaželjela sam se NJE. Koja glupost, kako mi takvo nešto uopće može pasti na pamet. Najednom se ispred mene stvorila druga JA. Gledala sam se tako tužnu i sebičnu netremice, gotovo da se i nisam razlikovala od ljudi koje prezirem, dok je moja budućnost prikovana za zemlju, iskopanih očiju ležala ispred mene. Ne znam ali nadala sam se da je prekasno. ( mislim da je Matoš rekao nešto o takvim događajima kad je u bolnici radi krive procjene iščekivao neizbježno) Dojadilo mi je više gledati se onakvu. Otišla sam natrag u školu do svog kaputa izvadila iz džepa cigaretu i izašla ponovno na kišu. Popušila sam je u sasvim dubokoj šutnji izložena jakom vjetru. Zatvorila sam svoje suzne oči. Zašto nije bilo nikog od mojih prijatelja. Sinula mi je tada na um jedna činjenica prijatelja biram po izgledu poznanika po karakteru a neprijatelja po pameti. Nemam ni jednog glupog neprijatelja. Sve su to mudri i nadasve inteligentni ljudi koji me doduše mrze ali poštuju. Ne želim reći da imam glupe prijatelje, nikako… Sasvim suprotno vjerujem da bi tada moj život postajo još jadnijim. Ovo nevažno i nebitno razmišljanje prekinula je činjenica da se moram vratiti. Cigareta je već ionako dogorjela. Bacila sam je u obližnji koš za smeće zajedno sa par papira koje sam pronašla u džepu. Nije li divno riješiti se smeća u jednom potezu bez straha da ćeš završiti u zatvoru? Ma, neka mjesta jednostavno nisu stvorena za razmišljanje. Kad sam se vratila u razred profesor mi je dobacio pogled pun čuđenja, a ja sam bez osjećaja da bi se trebala opravdavati pogledala na sat. Bilo je prošlo već petnaest minuta. Bez riječi sam otvorila bilježnicu i odlučila završiti crtež započet prošlog tjedna. Kao što je i priličilo situaciji upravo dobivenih ispita o kojima je ovisilo skoro sve, ljudi su izgledali kao da su u njima ubijeni svi snovi, kao da su zapravo odapeli oni sami. Kao da moraju prošetati. U tom sam se trenu zaželjela čašice alkohola. Zašto? Nemam poima. Hitjela sam jednostavno da mi ispuni prazninu i popuni očekivanja, snizi kriterije, da jednostavno doživim neku vrst priviđenja u mome jedinome životu gdje je sve tako lomljivo i podložno promjenama.

Konačno je zvonilo i moje sljedeće odredište bila je učionica hrvatskog. Na stepenicama sam susrela razrednicu koja mi je rekla da su izgledi da ove godine idem na popravni skoro pa ravni s nulom, da mi predstoji još jedno usmeno ispitivanje i ovaj zadnji test. Poentirala je da je ponosna na mene a ja sam na to poželjela biti mrtva. Ušla sam u učionicu hrvatskog i sjela u prvu klupu do prozora. Suze su mi ponovno navrle na oči. To je popodne bilo kao svršeno za bijeg…

četvrtak, 01.06.2006.

DANAS

DANAS…

Metropola.. Zagreb..Smrad, žurba i otuđenost.. Naizgled svršen svijet za mene.. Žurila sam na trg jer sam se dogovorila s PAVE za kavu.. Usput sam od jednog tipa pokupila «Metro» Znala sam da će kasniti.. Sjela sam ispred konja i čekala.. Obožavam to mjesto možeš vidjeti sve ljude.. Svakakve oblike zavidnih lažljivih, prevrtljivih, dvoličnih, stvorova na dvije noge.
Sjedila sam i čekala.. Otvorila sam taj nesretni «Metro». Na naslovnoj stranici oznojeno lice M. Ančića. A iznad toga uspjesi hrvatske reprezentacije u MATEMATICI. Začudila sam se kad sam među sudionicima ugledala ime jednog lika koga poznam do kada poznajem sebe. Znala sam da je dobar al opet.. Svaku godinu nešto o njemu. Ma zapravo sam bila sretna. Udubila sam se u čitanje članka.. Zanimalo me sve o tom natjecanju. Odjednom sam dobila silnu potrebu da podignem glavu. Taj moj čin popratio je lagani povjetarac i sunce koje se pokazalo na nebu. Između svakojakim bojama, potpuno crna prilika zastala je i doslovce buljila u mene.
«kaj pa ti tu radiš?» upitala me.. « Prošlo je mjesec dana pa sam odlučila doći»Osmjehnula se i rekla « a baš tu kod KONJA moraš čekati» « Pa čuj» odgovorila sam « među svim ovim silnim konjima ovaj je najbolji» Nasmijala se na tu moju rečenicu pa je dobacila « A ima i kobila zar ne Prilično velikih» Razljutila me pa sam rekla gledajući ju « Da ima»
znala sam da je ciljala na sebe. Što sam joj drugo mogla odgovoriti. Nakon toga smo izmijenile par standardno plastičnih rečenica tipa kak si, kak je na fax-u i tako.. Na pitanje kaj imam u planu rekla sam « Idem se naći s Pave na kavi» Pao je čudan pogled a ja po prvu puta u životu nisam dobila potrebu da se opravdavam. Da naglašavam SAMO kava ili nešto drugo. Ostala sam na: PAVE, KAVA, JA*
bila sam ponosna na sebe kad je otišla. Nisam je htjela slijediti nisam htjela saznati nešto više o vremenu od kad nismo razgovarale, bila sam ponosna što nisam osjetila potrebu da ju zagrlim, dotaknem ili nešto drugo..
Napustila sam taj svijet nakon rečenice: «Mislim da bi bilo dovoljno..»
Misli su mi bile zaokupljene nečim drugim.. Vratila se.. Lessy je našao svoj put kući.. Kratkokosa pjesnikinja je doma.
Nakon 20 minuta čekanja shvatila sam da je čekam kod krivog konja. Mislila je na Tomislavac. To je kad ja ništa ne slušam.
Kad sam išla prema Tomislavcu obuzeo me neki čudan osjećaj. Znala sam.. Joj.. Znala sam.. Došla sam do tog drugog KONJA i čekala.. Meni s desne stajala je neka djevojka i preslagala stvari u torbicu. Primijetila sam to jer sam odlučila pitati ju za poruku.. Ta Pave stvarno,, Mislila sam..
« E, sorry imaš mož….» Nisam uspjela izgovoriti rečenicu do kraja. Oči su mi se raširile krv pojurila venama maksimalnom brzinom. Smrznuta u vremenu i prostoru stajala sam dobre 3-4 sekunde. Nakon toga shvatila sam što sam vidjela i bacila joj se u zagrljaj. Stisnule smo oba dvije vjerujem što smo čvršće mogle. Nismo htjele pustiti. Nisam mogla vjerovati.. Nekoć kratkokosa djevojka koja po nikoji stvarima nije sličila sadašnjoj verziji stajala je preda mnom. « Isuse, ženo, imaš 25 kila s krevetom» « e čuj, posao, i «obitelj» to napravi od čovjeka» Nasmijala sam se.. Nisam mogla vjerovati.. Vidim je.. Ona je zaista tu.. I ja sam tu.. Sat vremena na kavi prošao mi je kao ništa.. Nedostajala mi je istinski mi je nedostajala.
I ponovno se javilo ono nešto. Onaj glupi lepršavi osjećaj.. Ah…
Uspjela sam je nagovoriti da ide sa mnom na jedan «sastanak».
Kad smo se vračale dolje, liftom, naslonila sam glavu na njeno rame. Zagrlila me. Htjela sam.. htjela sam da..
Ali nisam.. Nisam mogla ni smjela. Ona ima nekog, nikad nisam bila takva gadura. Ne svjesno. Nikad..
Otišle smo zatim svaka na svoju stranu. Ona lijevo.. Znam jer ja sam krenula desno. Dakle svaka je krenula na svoju stranu.
ZAŠTO NE MOGU JEDNOM MISLITI NA SEBE..
Danas…

ponedjeljak, 29.05.2006.

no1. estetika ružnog bezvremenska ljepota

kIša i ništa više..
Prepustila sma se ugodnom osjećaju na koži koji kao da ispire sve ono čega se više ne želim sjećati.. Zaboraviti.. Pustiti da ode.. I eto uspjelo mi na trenutak..NA dva..
već je prošlo čitavih tri danas a da se ne sijetih.. Divna spoznaja moje moći..
Procvjetale su ruže u vrtu... Kapljice kiše odašilju poruku:" LJEPOTA za vječnost"
Što je to?
Ako uzmemo u obzir da je sve što se događa vidljivo iz svemira i da odlazi dalje da sve ostaje vječnosti na dlanu, dostupno jednom dubokom pogledu..
ZNAM..
sve će se ponavljati.. U nedogled..
ta me pomiso sjedinila sa jednim likom i podsjetila da je bolje za mene ako se prihvatim svoje želje da unaprijedim postojanje..
Htijela sma zavrištati, da glas dopre do svakog uha, svakog srca i da zna..
I to će proživljavati...
Svjetlost se probija kroz zgusnuto zelenilo lišća. Šuštanje kiše.. Odsutnost i volja..
sad znam da je moja svrha živjti skrivenom od zle vanjštine svakog dvonožnog grabežljivca i podmitljivca..
nisam ko oni, nikad ni ne ću biti..
Žudim za bezvremenskom ljepotom pod uvijet da bude produjt estetike ružnog..
ljepota je zapravo evolucija ružnog..

<	listopad, 2006
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?